Janko Polić Kamov (1886.-1910.), prozaik, pjesnik i dramatičar, jedinstvena je pojava hrvatske moderne književnosti, te preteča kako hrvatske tako i svjetske književne avangarde. Djela Janka Polića Kamova izazvala su brojne kontroverze u svoje vrijeme, a objavljivanje im je bilo zabranjivano, dok su mu drame proglašavane neizvedivima i odbijane. Usredotočen na apsurd i paradoks, provocirao je blasfemijom i izrugivanjem religijskim i drugim društvenim vrijednostima, kao i drugim kontroverznim i tabu-temama poput spolnosti, homoseksualizma, ludila, zločina, smrti.

Poezija Janka Polića Kamova na tragu avangardističkog prevrednovanja dovodi u začudne odnose književno tradicijski formiran oblik i sadržaj. Dominantna odlika Kamovljeve lirike je negiranje sklada, kao i prevladavanje rubnih psiholoških stanja poput očaja, bezizlaznosti i sl., zbog čega oštro odudara od moderne književnosti svoga doba. Prvi je u hrvatskoj književnosti pisao slobodnim stihom. Za života je u vlastitoj nakladi objavio dvije zbirke pjesama, obje 1907. godine. Upravo je naslov prve zbirke pjesama obilježio Kamova kao "pjesnika psovke". Forma mu je u "Psovki" osobito slobodna i nesputana, a tematizira društveno kontroverzne teme, izruguje se religiji, moralu, hipokriziji, veličajući slobodu, nesputanost i bunt. Antologijskom se smatra "Pjesma nad pjesmama", u kojoj veliča slobodnu i nesputanu ljubav, preljub, strast i slobodu. "Ištipanom hartijom" donekle se vraća "pravilnijoj" formi i vezanom stihu, ali su mu teme i motivi slični, antiracionalistički, anarhistički, te zadržava istu, pred-avangardističku poetiku, uz motive erotizma i zagovaranje slobodne, strastvene i nesputane ljubavi. Naše izdanje sadrži i nekoliko pjesama koje su objavljene posthumno.